Pisem,a sta bih mogao drugo, pisem jer tako je lakse, pisem jer ti ne mogu reci ono sto vec oboje znamo… pisem…
Znam, docice vreme kad ces iz starosti pogledati na ovu ludu mladost i reci… mozda je bilo bolje da… smo ipak… bilo bi … ali znajuci tebe i sebe, znajuci da si vec hiljadu puta izvagala i presekla, presekla mene na pola i moj um i moje telo ali srce nisi mogla da zaustavis ono i dalje kuca za tebe.. ljubljena moja…
Kuca a u svakom “tik” krije se jedan tvoj otkucaj, svako moje “tak” dopunjuje tvoje i tako… Znam, tuzno je to.. nisi pored mene… “o kako su daleki vrhovi urala” setih se… ali to nista meni ne znaci… voleti a ne traziti, ljubiti a ne zahtevati, ljubav kao svrha postojanja…”Bog se ljubav zove”, neka mi oproste bogovi na tome ali ti si moj bog i moja ljubav…
Skrhan bolescu lezim i razmisljam… secam se onih blagih pogleda,drzanja za ruke, tvoja u mojoj, moja koja te stiti od mraza i trpi da bi ti bila srecna… Oh, proklet bio onaj ko kaze da ne vredi voleti, proklet… Secam se onog, za mene najduzeg meseca, kada nisi pricala samnom, o kako je bilo tesko… gledati te kraj sebe, videti te nasmejanu i tuznu i opet nemogucnost da pridjem da ti pomognem da te utesim da se zajedno smejemo…
Secam se i onog dana kada sam se okrenuo i video tebe…pored tolikih ljudi ugledah tvoja dva predivna oka i jos jednu najlepsu liniju, najlepsi pokret koji covek moze da napravi… da draga, videh tvoj osmeh… Oh, secam se onih setnji pored obale, secam se sitnog peska koji se igra medju nasim prstima, secam se onog predivnog jutra kada smo bili na obali mora…. Secam se takodje i jedne predivne veceri, bas tu kraj tog istog azurnog mora… Secam se kako smo se smejali i onako obuceni zaplovili u vodu smejuci se i ljubeci…
Secam se i nije mi zao… secam se i … ne znam mozda je to buncanje mozda me groznica jos ne napusta ali i dalje…. opevam nasu pesmu i dalje cekam da dodjes da se pojavis da kazes, 322, da ta mala rec taj mali niz brojeva nikom poznat za mene tako veliki i radostan…. Zelim da letim, znam da ces mi pomoci znam da i ako mi zapale krila da ces biti tu da me uhvatis… Tako sam radostan sto imam za koga leteti…
Secam se, a secati se lepo je… svih onih ranih vracanja kuci… da, draga, tih 15 minuta od tvoje do moje kuce su mi bili najtezi, svestan da te ostavljam, da odlazim…svestan a nemocan… o kako sam zeleo da se vratim da ti kazem… da…. Gledam sat… vreme prolazi, vreme da … osecanja ne… I nemoj niko da se usudio da kaze da ne vredi, da nisi dostojna toga, nemoj… Secam se… secam …
Prosto se nekad zapitam zasto? ali znam odgovor… prosto mi nekad dodje da pobegnem da odem, da negde daleko,negde gde god gde nije OVDE, ali ipak ostajem,gde god otisao ne mogu pobeci od tebe… mozda cu manje misliti ali zaboraviti nikad… Ti koja si bila, moje more i moja pucina,moja zemlja i moje nebo, ti, o moja ljubljena, ti, zeno, savrsenstvo koje ne postoji a ipak tako stvarno… ti… o ljubavi moja….
Spartak
26.12.2006 1.38h za blog 20.10.08
Tags: ljubav


Ne mora da se piše, ali je lepo da se piše
Sećanja, ona lepa, čuvaš, ona druga… valjda znaš i sam, ali hajmo malo glavu gore i pogled ka današnjem Suncu…
brate… druze… sto si tol’ko sentimentalan u poslednje vreme?
jaoo
citala tri puta
i nista pamento nemam da kazem
od neke cudne emocije se zablokiram
nego samo da ostavim ovaj glupi koment, da znas da citam
Sećam se ovog teksta…
I kroz maglu jesenju, taj raspored slova bi mi poznat.
Kada se razdani, setih se gde ga videh…
S veceri ja ga se kristalno jasno prepoznah i osmehnuh se u sebi..
U noci dok sedim i citam setih se poslovice i sad je shvatih…
Radoznalost je ubila macku…
Omi, mozda Sunce a moze biti i Mesec
Dejco, zadnje vreme sam vise mentalan nego senti ali dobro
“Oprostio mi Bog, mogla bi i ti…”
Laluve, da si ti ziva i zdrava i da jos mnogo puta promenis izgled bloga. Sada je ultra moderan, in i ostale strane reci
Slavko, secati se mora
, isto kao i pisati
Luna, sta macku briga, ima ih jos 8
devet hiljada….. I danas kad je cujem, osmeh mi preleti preko lica